Četvrtak , 22 August 2019, 8:58
Home / Kultura i umjetnost / MAJSTOR VIOLINE

MAJSTOR VIOLINE

„Rijetki su graditelji magične, čarobne violine, kao što su rijetke duše koje se odrede da sviraju taj instrument i uspiju, jer su gudači najteži instrumenti za sviranje, ali i gradnju“,  životni je moto Mirka Vukeljića, graditelja i reparatora violina iz Doboja.

U svom malom ateljeu, sa drvenim stolom i zidovima prekrivenim raznim alatima, materijalima i umjetničkim slikama, dobojski Stradivari pod svjetlom lampe strpljivo pregleda komad rijetkog javorovog drveta iz kojeg će stvoriti violinu.

„Trenutno gradim violionu po naružbi iz San Rema za jednog velikog virtuoza, Marka Kurtinovića, koji sada postaje veliko ime u svijetu. Njegov otac je iz Prnjavora, a majka iz Italije i bili su nedavno ovdje da naruče violinu“, objašnjava, te odmah na početku napominje da se violina „ne pravi, već gradi“.

Vukeljić je jedan od četiri velika graditelja ovih instrumenata sa područja bivše Jugoslavije, koji po narudžbi gradi majstorske i koncertne violine za filharmonije širom svijeta.

„Od državne filharmonije u Tokiju, do Štokholma, Amerike, Portugala i tako dalje. Mojih violina nema puno po BiH, jako su skupe za naše prilike, jer smo mi siromasi ovdje u Bosni, pogotovo poslije rata.”

Učenje kod poznatih evropskih majstora

A cijena jedne njegove violine kreće se od 1.000 do 4.000 eura. Kaže da godišnje izgradi njih maksimalno tri.

„Mogao bih ja i više, ali nisam grabežljiv čovjek, volim se odmarati. Radim više od osam sati dnevno, ali nikad vikendom.“

Slobodne dane provodi u selu Boljanić na planini Ozren, gdje je rođen. Tamo ima kuću, a njegov stariji sin, kojeg je obučio zanatu, kao i mlađeg, ima atelje za gradnju violina, sličan njegovom.

Vukeljić se ovim umjetničkim zanatom počeo baviti prije više od 35 godina, zajedno sa rođakom Brankom Sofrenićem, također poznatim graditeljem violina, koji je poginuo prije nekoliko godina.

„Moji djedovi, ujaci i pradjedovi uvijek su bili dobri seoski majstori. Ujak je mene i Branka puštao u radionicu i onda smo svašta nešto radili oko mehanike i stolarije“, prepričava.

Prisjeća se kako su on i Sofrenić radili na željeznici i tako dobijali besplatne karte, zbog čega su nekoliko puta obišli Evropu, boraveći kod poznatih majstora.

Danas se čuje samo bubanj

Vukeljić ističe da on lično vrlo malo svira violinu. „Ali imam enciklopedijsko znanje i osnove o akustici i muzici, hemiji, statici i fizici, što mi je potrebno da izgradim violinu“, dodaje.

Kaže da inače sluša klasičnu i svaku dobru muziku te da „ne voli apstrakcije u muzici“.

„U ovoj današnjoj muzici, koju slušam iz automobila mladića kada prolaze cestom, samo se čuje bubanj. A bubanj je instrument koji se ne svira, nego se udara.“

„Nakon deset godina uspjeli smo da izgradimo našu prvu majstorsku koncertnu violinu. Ona je kod mene, raspala se, ali vratiću ja nju u život“, smije se Vukeljić.

‘U stare violine ne smije svako zavirivati’

Osim svoje, u život vraća i tuđe violine, a kako kaže, trenutno radi reparaciju jedne iz Njemačke.

Na pitanje zašto neko iz Njemačke odabere graditelja i reparatora iz BiH, spremno odgovara: „Zato što u stare, vrijedne violine ne smije svako zavirivati“.

Dodaje da ljudi u svijetu koji poznaju taj zanat već znaju za njega i da mu ne treba neka posebno reklama. „Ne moram imati ni mobilni telefon, moja violina mene predstavlja.“

A odnedavno ga predstavlja i ‘kockasta violina’, koju je izgradio kao eksperiment da bi dokazao da ona ne mora da bude klasičnog oblika da bi se mogla svirati.

„Današnju violinu uobličio je oko 1650. godine Andrea Amati, majstor iz porodice Amati, a njih ima četiri. Nakon toga niko nikada više nije taj čudni, magični oblik popravljao, jer se nema više šta popravljati. Ja sam samo dokazao da violina ne mora biti ovog oblika“, kaže Vukeljić.

Držeći svoju kockastu violinu u ruci, pokazuje kako je u klasičnu violinu nasuo pijesak da bi izračunao njenu zapreminu, pa je tu sadržinu prebacio u drugi oblik.

„Nisam htio ni da gradim klasični ‘puž’ na vrhu, nego sam izgradio neki ornament, kao glavu čovjeka. A izgleda da sam Boru Paravca izgradio, meni na njega liči“, smije se Vukeljić, misleći na bivšeg člana Predsjedništva BiH.

Stradivari koristio drvo iz Bosne

Svoju eksperimentalnu violinu spušta na sto pored knjige o sazu. Objašnjava da njegov prijatelj Sifet Alić iz Tuzle gradi divne sazove, te da mu je jedan poklonio.

Međutim, saz je stradao u majskim poplavama koje su razorile Doboj, a Vukeljić je, prije nego što je njegova radnja bila skroz pod vodom, uspio spasiti literaturu, crteže, šablone i „neke najvažnije stvari“.

Pod vodom su ostale, ali ipak „preživjele“, dvije velike slike koje prekrivaju zidove njegovog ateljea.

„Jedna slika prikazuje posljednjeg dobojskog boema, druga je Stradivari u radionici. On kao graditelj violina više nikad nije ponovljen, kao što nije ponovljen ni Paganini, Tesla, pa ni Hitler, hvala Bogu“, kaže Vukeljić.

Spominjući Stradivarija, dobojski graditelj odmah dodaje da je ovaj veliki italijanski majstor iz 17. stoljeća za gradnju svojih violina koristio drvo iz Bosne.

Četiri majstora

Kako kaže Vukeljić, u bivšoj Jugoslaviji postojala su četvorica graditelja violina.

„I sada je živ i gradi u Ljubljani Vilim Demšar. On ima i tradiciju, jer je njegov otac Blaž isto bio graditelj i reparator.“

Majstor je i Jan Nemček, Slovak koji živi i radi u Kovačici kod Pančeva, ističe.

„Tu je onda pokojni Branko Sofrenić iz Doboja i ja, Mirko Vukeljić.“

„Posebna priča za gudače je javor čija je podvrsta rebraš, koja ima akustična svojstva, jako rijetka. A najbolji na planeti je iz Bosne i Hercegovine. Ima ga i u Crnoj Gori, ali je naš najbolji. Zato ga je Stradivari i koristio“, ističe.

Međutim, navodi da je javor prije bio jako čuvan, dok sada najviše tog rijetkog drveta „izgori u šporetu“, a najmanje se oplemeni gradnjom gudačkog instrumenta.

Bitna je duša i karakter čovjeka

Kako kaže Vukeljić, u tom umjetničkom zanatu, osim javora koristi se i ebanovo drvo, koje raste u Srednjoj Africi i Boliviji, a koje nabavlja u Hamburgu.

Iz Njemačke mu dolaze i ulja i lakovi za instrumente, jer neki od njih sadrže više od 30 različitih supstanci, između ostalih i smolu afričkih palmi, a sve to mora da bude providno da „ne sakrije ljepotu drveta“.

Dok svoju plavu kecelju ostavlja preko stolice sa zanimljivom rezbarijom, govori kako mu je njegov prijatelj, Dobojlija Mustafa Halilović, malo prije smrti u nju izrezbario javorov list i ruže sa pupovima, te noge stolice ‘uobličio’ u pasje šape, a naslonjače za ruke u dio violine.

U njegov atelje, u čijem svakom uglu stoji poneki instrument – šargije pored prozora, berda nasuprot policama sa muzičkim enciklopedijama – ulazi komšija iz zgrade sa noževima zamotanim u tkaninu.

„Došao da mu naoštrim noževe“, objašnjava Vukeljić te dodaje da bez dobrog alata nema majstorske violine.

„Tu ima jedna filozofija – ako znaš da naoštriš alat da bude oštriji nego žilet, onda ti gradiš violinu sa lakoćom“, navodi te ističe da je preduvjet za taj umjetnički zanat i karakter čovjeka, jer „neki živac to ne može da radi“.

„Mora se biti temeljit i imati strpljenja, moraš imati dušu, kao što svaka violina ima dušu“, zaključuje, dok u njegov mali atelje ulazi još jedan komšija da pozdravi majstora, legendu ovog grada.

Izvor: Al Jazeera

Jedan Komentar

  1. svaka čast za članak, lijepo je pročitati ovako lijep tekst

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.